BiHVijesti

VRHUNSKI STRUČNJAK ZA BALKAN NAJAVLJUJE RASPLET: „Politika EU i SAD-a je krahirala, ne smijemo dopustiti ponavljanje 90-ih; BiH je propala država; Putina obožavaju Vučić i Dodik, ali i…“

Prije 21 godinu, NATO je bombardirao Srbiju i Crnu Goru. Od tada zapadna politika s cijelom jednom armijom diplomata i eksperata – kao i puno milijardi eura – pokušava reformirati, a time i demokratizirati države, potomke bivše komunističke Jugoslavije.

Piše: THOMAS BREY

Rezultati su otrežnjujući. Bosna i Hercegovina je propala država u kojoj se ne nazire kraja mizeriji. U svađi između Srbije i Kosova nema rješenja na vidiku. Crna Gora i Srbija klize u autoritarne forme vladavine. Albaniju, zbog problema s politikom droge, smatraju “Kolumbijom Europe”. Sjeverna Makedonija je postala igračka u geopolitičkom razračunavanju između SAD-a i Rusije. A Bruxelles ne uspijeva razriješiti ni granični spor dviju članica EU Hrvatske i Slovenije na sjevernom Jadranu.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je – upravo ovo imajući u vidu – povukao ručnu: nema više nikakvih prijama u Europsku uniju bez dubinskih reformi u zemljama-kandidatima. A novoučlanjenja može biti samo poslije temeljite reforme struktura same EU. Pa iako je većina zemalja EU, na čelu s Njemačkom, bila šokirana francuskim vetom: Macron je u pravu.

Vladavina jakih muškaraca

Političko-diplomatske “jednakosti u oružju” do sada bilo nije. U zemljama tzv. Zapadnog Balkana skoro svuda vladaju “jaki muškarci”, najčešće već decenijama na vlasti. Kao partnere za razgovore imaju zapadne političare, koji se ponekad smjenjuju u godišnjem ritmu. Pregovarački partneri za Zapad su, znači, ovi tzv. jaki muškarci, koji reforme samo simuliraju – jer znaju da bi prava modernizacija ugrozila njihove pozicije na vlasti. Do sada su se vlade u Berlinu, Londonu ili Parizu time zadovoljavale i ove pseudoreforme prodavale kao uspjeh svoje politike.

Vlastodršcima u zemljama Balkana na ruku ide i raspolućenost zapadnih političkih koncepata. Primjer: u Njemačkoj tamošnje Ministarstvo vanjskih poslova radi po konceptu koji nije posve kongruentan s konceptom Ureda savezne kancelarke. Važnu ulogu ima i europska vanjskopolitička služba, specijalni izaslanici EU i NATO-a: i ovdje se slijede djelomično različiti, pa sve do potpuno suprotstavljenih cijeva. Što dokumentira rušenje vlade Kosova krajem svibnja, poslije samo šest tjedana mandata: Washingon se otvoreno stavio na stranu protivnika tadašnjeg premijera Albina Kurtija dok je EU sve moguće radila ne bi li Kurtiju spasila fotelju. Zapadnoj politici nedostaje srednjoročna strategija za Balkan, koja bi nadilazila državne i stranačke granice, a ne bi bila ograničena na trajanje mandata jedne vlade na Zapadu.

Iskusni njemački diplomati, koji su proveli puno godina na vodećim pozicijama u zemljama Balkana, u međuvremenu izražavaju duboku sumnju u izglede za uspjeh berlinske politike prema Balkanu. Umjesto tzv. jakih muškaraca u pokušaje rješavanja bi trebalo puno više uključiti civilno društvo. Prije svega se podcjenjuje uloga medija, koje vladajuće političke klase instrumentaliziraju ne bi li utjecale na ljude. Jer dok se vlastodršci na Balkanu verbalno prezentiraju kao vatreni Europljani i još vatreniji demokrati, njihovi mediji sirovim lažima i najdrskijim manipulacijama stanovništvo pozicioniraju protiv EU, NATO-a, SAD-a i zapadnih vrijednosti.

I nepostojanje migracijske strategije EU nanosi velike političke štete. Kad je 2015./16. više od milijun izbjeglica preko “balkanske rute” dospjelo prije svega u Austriju i Nemačku, tzv. jaki muškarci ubrali su poene u zapadnim prijestolnicama jer su zatvorili granice, a time i blokirali ovaj izbjeglički koridor.

Danas problemi leže na drugom mjestu. Dok Njemačka iz balkanskih zemalja ciljano privlači liječnike, medicinske sestre i IT-eksperte, na Balkanu ionako nedostatnoj medicinskoj opskrbi prijeti kolaps. Osim toga, već godinama traje bukvalno masovni egzodus radne snage, školovane i neškolovane. U vlaku prije četiri godine uvedenog “Zapadnobalkanskog propisa” desetine tisuća jedva obrazovanih radnika došlo je u Njemačku: važenje tog propisa je produljeno. A problem će se zaoštriti jer je Njemačka od ožujka dodatno olakšala dobivanje dozvola za rad i boravak stručnjacima iz Jugoistočne Europe.

U međuvremenu, vlastodršci na Balkanu s onima koji su ostali u domovini – često manje obrazovanima koji nerijetko migriraju iz provincije u gradove – imaju lakši posao nego s emigriranim kritičkim intelektualcima. Ali i EU i SAD to ne žele vidjeti. Balkan, kojim dominiraju krize, srednjoročno bi mogao opet skliznuti u vojne konflikte.

Plan se može iščitati iz krvavih ratova pri raspadu višenacionalne Jugoslavije. Tada su vodeći političari svih nacija svoje zemljake godinama sistemski poticali protiv susjednih naroda, a sve ne bi li skrenuli pažnju s vlastite nesposobnosti da pokrenu zamašnjak privrede i time omoguće makar malo blagostanja za izrabljeno stanovništvo.

Naznake te “tehnike” danas su vidljive. Bosna i Hercegovina blokirana je permanentnom svađom muslimanskih Bošnjaka, pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata. Isti političari već decenijama utvrđuju svoju vlast time što u jednom perpetuum mobile propovijedaju napade dviju nacija na njihovu treću i tako pridonose homogenizaciji “svojih” zemljaka. A kako EU kao partnere prihvaća korumpirane političke elite, “ona se faktički stavila na stranu protivnika reformi i odvela proces EU integracija ad absurdum”, kaže Bodo Weber, njemački ekspert za Balkan.

‘Velika Srbija light’

U Srbiji se opet radi na zaštiti Srba u susjednim zemljama, ovog puta u stilu “Velikosrpskog-light-programa”. Albanija i Kosovo tiho i skoro nečujno odrađuju program njihova ujedinjenja: nema više carinskih nameta i graničnih kontrola, a planirane su i zajedničke ambasade u inozemstvu. I opet EU i SAD ne žele ništa vidjeti jer nitko ne zna kako na to treba reagirati.

Jedan od najiskusnijih njemačkih diplomata u regiji je slavistkinja Gudrun Steinacker, koja je bila njemački ambasador u Makedoniji i Crnoj Gori. Ona žestoko kritizira politiku EU prema Jugoistočnoj Europi: “Jarca proglasili za vrtlara. Pa je l’ sad iste vlade sa skoro pa uvijek jednim te istim političarima (koji su od Zaokreta 1989. na vlasti na Zapadnom Balkanu i to s ne baš beznačajnom podrškom EU i njenih država-članica koji su odgovorni za ovu žalosnu situaciju) trebaju tu situaciju dovesti u red? Začudno je da se EU čini tako ignorantnom, naivnom, arogantnom i nezainteresiranom.”

Jedan od razloga političkog neuspjeha EU je i taj bukvalno balkanski biotop – nastao prije koju deceniju – po kojem se mota na desetine tisuća diplomata, Balkan-političara, ekspertnih političara zapadnih vlada i stranaka kao i gomila ekspertica i eksperata na terenu. U svakoj od mini-država Jugoistočne Europe članice EU imaju bilateralne ambasade. Paralelno s njima su svuda predstavništva EU, personalno i financijski itekako osigurana, uz puno predstavnika internacionalnih organizacija poput UN-a, UNHCR-a, UNESCO-a, FAO-a, UNEP-a, OESS-a, Vijeća Europe, MMF-a, Svjetske banke, EBRD-a – da samo poneke navedemo. I što se onda događa: političari i “eksperti za Balkan” iz zapadnih političkih savjetovališta jedni drugima izdaju potvrde o ispravnosti politika koje vode te cementiraju tako vlastite navodno bezalternativne političke koncepte.

Stoga se nije čuditi da praktično ni jedan od tih silnih eksperata nije prošlog listopada očekivao blokadu pristupnih pregovora za Albaniju i Sjevernu Makedoniju od strane Francuske, Danske i Nizozemske – vladao je sveopći konsenzus da će oni započeti. A i ono što je proizašlo iz te blokade je tako tipično za EU: Komisija je krajem ožujka ipak otvorila put za pristupne pregovore s ove dvije države: naširoko kozmetičkom revizijom pregovaračkih principa.

No, u strukturalnim deficitima balkanske politike Bruxellesa to ne mijenja ništa. Podjela pozicija u samoj EU – po svezadovoljavajućem nacionalnom ključu – često znači da stvarna ekspertiza ostaje u zapećku. U Europskoj komisiji je Španjolac Josep Borrell, kao visoki predstavnik za vanjske poslove, istovremeno zadužen i za balkansku politiku Unije. Grčka vrhunska diplomatkinja Alexandra Papadopoulou, danas ambasadorica u Washingtonu, dvije je godine na Kosovu vodila EULEX, najveću EU misiju u inozemstvu, koja je 2018. poslije deset godina postojanja spektakularno krahirala. Bivši slovački ministar vanjskih poslvoa Miroslav Lajčak je novi EU izaslanik za pregovore između Srbije i Kosova.

Samo: sve ovo troje top-ljudi dolazi iz zemalja koje em odbijaju priznati nezavisnost Kosova em zastupaju principijelno prosrpske pozicije. I kako onda da pod tim okolnostima Kosovo bude podržano da izgradi demokratsku, suverenu državu? Kako da Srbija bude dovedena u situaciju da se pomiri sa samostalnim Kosovom, što je službeni cilj europske politike na Balkanu?

U svjetlu puno drugih internacionalnih kriznih žarišta i vrelih ratova, tema Jugoistočna Europa ni u SAD-u ni u EU nije na listi prioriteta. Zapadna politika se najčešće iscrpljuje u tome što gomilu konflikata pomete pod tepih da ne bi buknuli u oružane sukobe. Ta politika čekanja i zamrzavanja – bez konkretnih rješenja za probleme – tjera puno eksperata i diplomata da djeluju “štedljivo”. Trošiti što manje sredstava. Što se onda oslikava i u njihovim često besmislenim izjavama. Srđan Borovčanin, direktor Transparency Internationala u Bosni i Hercegovini, kritizira neobvezujući politički govor vodećih reprezentanata u zemlji, koji sliči na slavnu “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”.

Zakukuljeni izvještaji o uspjehu

U sličnoj općosti – i čitljivi samo za involvirane – i redovni su godišnji Izvještaji o uspjehu Europske komisije za svaku pojedinačnu balkansku zemlju; zakukuljene formulacije više zamagljuju, nego što pojašnjavaju situaciju. Iz njih političari na Balkanskom poluotoku mogu skrpati ono što navodno njihove pozicije ojačava. Konkretni deficiti – s jasnim ukazivanjem na problem i uzrok problema kod napora u reformama i modernizaciji – ne spominju se. Jer to bi bilo miješanje u unutrašnje stvari suverenih država, što je, jelte, dostojno prezira.

Osobne veze vodećih političara i službenika EU s političkim elitama u Jugoistočnoj Europi teško je procijeniti. Svako malo su aktualne optužbe za korupciju. Već 2016. je Služba za reviziju EU u jednom specijalnom izvještaju konstatirala da je veliki dio financijske pomoći iz Bruxellesa za približavanje država Balkana Uniji (IPA-sredstva) “često bio pogrešno usmjeren”. Izgradnja pravne države ili suzbijanje bujajuće korupcije nisu ostvareni. Također je kritizirano nedovoljno uključivanje i jačanje civilnog društva te nezavisnih medija.

I novčani tokovi EBRD-a, MMF-a ili bilateralnih razvojnih organizacija poput DEG-a ili GIZ-a često su vrijedni diskusije. Kao primjer budi navedeno: gradnja jednog hotela u Crnoj Gori (koji je ruinirao cjelokupnu plažu primorskog Petrovca) ili financiranje na stotine malih hidroelektrana u svim zemljama regije (koje po analizama ekoloških organizacija nanose ogromne ekološke štete) nailaze na široki otpor kod stanovništva i bivaju zloupotrebljene za preraspodjelu javnog novca u privatne džepove.

Balkanski poluotok je tradicionalno povezan sa Zapadnom Europom kroz mnogobrojne i široke lepeze kontakata. Samo u Njemačkoj sada živi preko milijun ljudi iz ove regije. Sličan broj njih se naselio u Austriju. A i Švicarska je omiljena među iseljenicima. Čak i iz najmlađe članice EU, Hrvatske, se – u prve tri godine od učlanjenja 2013 – oko 5% cjelokupnog stanovništva preselilo prije svega u Njemačku i Austriju.

Ekonomije zemalja Balkana su skoro u potpunosti orijentirane na EU. S druge strane: milijuni Nijemaca i Austrijanaca svoje odmore provode na jadranskoj obali Hrvatske. EU tvrtke su apsolutni lideri u direktnim investicijama i u regiji zapošljavaju na desetine tisuća ljudi. Napokon, šest država Balkana: Srbija, Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Kosovo su, u međuvremenu, okružene samo još članicama EU.

Jugoistočna Europa je za SAD i Rusiju tradicionalno sporedno bojište za njihova svjetsko-politička sučeljavanja. I dok se čini da SAD i EU u natjecanju s Moskvom na puno polja pobjeđuju (primjer: Crna Gora i Sjeverna Makedonija su najnovije članice NATO-a), Rusija dobiva svojim soft-power (meka moć) instrumentima.

Utjecaj ruskih državnih medija poput “Sputnika” i RT-a je u međuvremenu ogroman. Mediji Jugoistočne Europe, koji su vazda bili i ostali u ekonomskim problemima, rado preuzimaju besplatne priloge iz Moskve, koji svoju atraktivnost pojačavaju objavom na tamošnjim lokalnim jezicima. Sadržajno se u njima širi atmosfera protiv “Zapada” i iznose “dokazi” kako je ruski model nadmoćniji od zapadnog načina življenja.

Ruski predsjednik Vladimir Putin sa svojom “dirigiranom demokracijom” veliki je idol za “iliberalnu demokraciju” mađarskog premijera Viktora Orbana, kojega sa svoje strane obožava premijer Slovenije Janez Janša. Putina kao idola doživljavaju i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, vođa bosanskih Srba Milorad Dodik kao i smijenjeni dugogodišnji makedonski premijer Nikola Gruevski.

Iz vizure milijardi eura troškova (za izbjeglice prije svega u Njemačkoj i Austriji za vrijeme jugoslavenskih ratova 1991.-2000. kao i vojnog osiguravanja krhke situacije na Kosovu od strane Bundeswehra) regija Balkana uopće nije tako nebitna da bismo je tek tako u Berlinu smjeli ostaviti u zapećku.

Vrijeme je za kriznu prevenciju

Suštinski koordinacijski sistem za budućnost Jugoistočne Europe bi morao uzeti u obzir sljedeće točke:

1) stvaranje nadstranačkog i naddržavnog programa EU i SAD;

2) obustavu suradnje s autokratima u regiji;

3) davanje EU pomoći samo u slučaju realizacije reformi;

4) reformu stranačkog sustava u pojedinim zemljama Balkana;

5) jačanje civilnog društva kao partnera za razgovore i pregovore;

6) podršku nezavisnim medijima uz obuzdavanje ruske propagande;

7) uspostavljanje “komisija za istinu” za sučeljavanja s prošlošću;

8) temeljnu reformu školskih udžbenika i obrazovanja nastavnog osoblja;

9) širenje omladinske razmjene;

10) podrška znanstvenoj razmjeni i suradnji;

11) profesionalizacija Balkan-političara, diplomata i službenika na Zapadu.

Iako je trenutačno puno problema na Balkanu na prvi pogled pacificirano, ne smijemo doći u situaciju poput one s kraja 1980-ih i početka 1990-ih kad su prijeteće nasije i tektonski poremećaji u regiji bili omogućeni našom pasivnošću. Europskoj uniji i SAD-u balkanske države nude mogućnost da kroz kriznu prevenciju pozitivno utječu na politički razvoj.

*Dr. Thomas Brey je docent na Univerzitetu Duisburg-Essen, dugogodišnji šef-dopisnik njemačke novinske agencije “dpa” na Balkanu.

Tekst je originalno objavljen u International Politik, Das Magazin für globales Denken.

Prijevod: Mirko Vuletić

Slični članci

Close