BiHVijesti

Ovo je priča o dječaku koji je rasplakao region: ‘Ukrali su mu kupine, obrisao je suze, ide dalje… Moj junak!’

Malom Zuhdiji (12), kojeg od milja zovu Zule, još nije svejedno i nije se potpuno opravio od toga što su mu nepoznati muškarci u subotu uzeli sve kupine.Ipak, od prodaje uz cestu nije odustao

Prvo što me sin jutros pitao bilo je: ‘Mama, hoćemo li u kupine?’. Neumoran je, zna koliko nam znači svaki dinar. Nitko ga ne tjera, on jednostavno voli pomagati obitelji, rekla je Senada Alić (42) iz mjesta Brlošci u BiH.

Malom Zuhdiji (12), kojeg od milja zovu Zule, još nije svejedno i nije se potpuno opravio od toga što su mu nepoznati muškarci u subotu uzeli sve kupine. Ipak, od prodaje uz cestu, onu glavnu koja povezuje Tuzlu i Sarajevo, nije odustao.

– Isplakao se, obrisao suze i ide dalje. Moj junak! – ponosna je Senada, nezaposlena majka četvero djece, od kojih najmlađa curica ima sedam godina a najstariji sin 18. Ni Zuhdijin otac Fikret (43) ne radi nego se snalaze prodajom voća i povrća koje beru u šumi koja im opasuje kuću. Zule je, kako kaže njegova mama, prodavati kupine počeo još prije tri godine uz starijeg brata, piše 24sata.hr.

U subotu ga je nepravda koju je doživio neizmjerno pogodila. Dva muškarca u kombiju zaustavila su se uz cestu kraj koje je Zuhdija prodavao kupine i pitali su ga koliko koštaju. Dječak im je odgovorio da koštaju 10 maraka, odnosno 38 kuna, i muškarci su mu rekli neka im kupine istrese u vrećicu, što je mališan i učinio. Nakon toga su otišli ne plativši mu. Selmir Šljivić naletio je istom cestom nekoliko minuta kasnije te se zaustavio.

Vidio sam da dijete plače. Lijevom ručicom pokrio je uplakane oči, a u desnoj je držao kantice s kupinama. Glava mu je bila pognuta. Ruke su mu se tresle. Prišao sam mu, dječak je jecao. Rekao sam mu da se ne brine, da mu neću nauditi. Dječak mi je ponudio kupine, rekao sam mu da ja to ne želim, samo želim da on više ne plače. Onda sam se sjetio da u autu imam još neki sok i keks, dao sam mu i to, rekao je Selmir. Zuhdija je nakon toga otišao kući, a njegova je majka, čim se pojavio, primijetila da nešto nije u redu.

– Vidjela sam mu lice i odmah shvatila da je promijenjeno, da mu se nešto loše dogodilo. Kad mi je ispričao da su mu ukrali kupine, zagrlila sam ga i rekla: ‘Nemoj se ništa brinuti, važno je da tebi ništa nisu napravili. Pusti sad te kupine, nabrat ćemo nove’. Vjerujte mi, dala bih tim ljudima sve kupine koje imamo i koje smo ikad nabrali samo da mi dijete nisu taj dan tako uplašili. Jako ga je to pogodilo, a i mene je potreslo – rekla je Senada i dodala da ovo nije prvi put da su joj okrali sina.

– Jednom je tako na toj istoj cesti prošle godine prodavao vrganje i također su mu ih oteli prolaznici. Međutim, tad je njegov stariji brat bio u blizini, pa se nije toliko uplašio. Zaista, kome god treba neka dođe k meni i samo mi kaže koliko i što želi. Dvije kante, deset, svejedno mi je. Samo neka mi sina ne diraju – ogorčena je Senada.

Istaknula je da se cijela obitelj odlično slaže, ali da je Zuhdija posebno osjetljiv te da je upravo zbog toga jako vezan uz nju. Proživio je, kaže Senada, već mnogo teških dana zbog njene bolesti.

– Patila sam od strašnih vrtoglavica kojima liječnici još nisu utvrdili točan uzrok. Imam i bolesne bubrege i problema s tlakom. Dvije godine gotovo da nisam mogla ustati iz kreveta. Sva su mi djeca pomagala, ali Zuhdija je moju bolest najteže podnio. Samo me obilazio i zapitkivao svaki čas: ‘Mama, treba li ti ovo, treba li ti ono?’. Kad ja nisam mogla jesti, ni on ne bi pojeo niti jedan zalogaj. Sad mi je bolje, pa je i on malo živnuo – govori Senada.

Obitelj živi od 600 kuna (oko 160 KM) dječjeg doplatka, pa se obitelj snalazi kako najbolje zna, a to je berba svega onoga što im nudi šuma kraj koje žive. Ustaju rano, tvrdi Senada, a onda idu u berbu. Nekad su to kupine, nekad maline, gljive, jagode, šipak… Mali Zuhdija ne prodaje uz cestu cijeli dan.

– Ode malo prodavati pa dođe kući, jede, odmori se, gleda TV pa se onda opet vrati na cestu – kaže mama Senada. Dodaje kako joj je drago da su joj djeca radišna i što to zna cijelo selo.

– Uvijek kažem svojoj djeci: ‘Sutra mene ili vašeg tate neće biti, pa bolje da znate nešto raditi kako biste se mogli brinuti o sebi’. Bolje i tako nego da postanu lopovi. Bitno mi je da su časni ljudi, a o tome mogu posvjedočiti doista svi koji nas znaju. Nikad ni od koga ništa nismo tražili niti posuđivali. Snalazimo se za sve sami i mislim da živimo sasvim dobro. A pod ‘dobro’ mislim na to da su nam djeca dobro. Da im se nitko ne ruga u školi.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

Slični članci

Close