RegijaVijesti

NEŠTO GA OZBILJNO I OPASNO MUČI: A u svemu je razotkrio nešto od čega SE MOŽEMO SMRZNUTI!

Takav poriv da odstrijeliš, obezvrijediš, ušutkaš, obilježiš, okreneš gomilu baš na svakoga tko ti se usudio proturječiti, kritizirati te, nešto ti prigovoriti, izvrgnuti te manje ili više uspjeloj političkoj satiri.

Svatko se češe gdje ga svrbi, ali ipak rijetki to čine toliko ekstatično i naturalistički kao Zoran Milanović, piše u svom komentaru kolumnista Jutarnjeg lista Nino Đula.

Komentar prenosimo u cjelosti:

Od predsjednika svih građana (u teoriji) do predsjednika pretežno onih građana koji se najviše rajcaju na psovke, pogrde, uvrede, diskvalifikacije, sarkazam i cipelarenje (u praksi), Milanović je potrošio dva tjedna u nekontroliranom čohanju svoga “aferom Janaf” osutoga državničkog korpusa, i to uživo pred kamerama i mikrofonima, toliko mahnito da su s njega poput velikih suhih krasta u izravnom prijenosu otpadali baš svi njegovi potencijalni ili logični saveznici.

Od udruga civilnog društva (“što je to GONG, tko su te B.a.b.e. i što hoće anonimna pravobraniteljica”), preko zelene i lijeve opozicije, sve do njegova zadnjeg “štićenika” Peđe Grbina kojemu je također na koncu rekao što misli da ga sljeduje: (“Ako će tako voditi SDP, ne bu dobro”). Jedini prema kojima je zadržao uviđavnost bili su, gle čuda, Plenkovićevi ministri iz podruma u Slovenskoj i uz njih još propali rubni antisistemski tribun i antivakser Ivan Pernar, o kojemu je Milanović prozborio riječima i melodijom toplog i brižnog roditelja.

Netko bi mogao promisliti da se ovdje radi o predsjednikovu novom smjeru, promišljenom repozicioniranju, širenju publike, no premalo je kontrole i sistema u tim ispadima zasad još verbalne agresije da bi ovakve teze bile održive. Predsjednikov rujan, koji se evo žalosno prelijeva i na listopad (“ovaj razgovor će se nastaviti”), za Milanovića je iz nekog razloga mjesec ozbiljne agonije, takve u kojoj on (jednom dijelu javnosti) samo naizgled djeluje kao da se dobro zabavlja.

U stvarnosti, Milanović se muči sa sve većom razvalinom između projicirane, smišljene, plaćene slike o njemu kao “političaru s karakterom koji nikome nije dužan i svima će sve reći” i sasvim oprečne slike o čovjeku s tajnama koji duguje barem za par besplatnih ručkova po podrumima u kojima se možda ugovarala pljačka javnog novca i koji će sve sasuti “babama” i žabama, ali će i te kako zaštititi i poštedjeti muškarčine s kojima je objedovao.

Iako gubi kontrolu, predsjednika naravno ne napušta inteligencija: on vrlo lukavo i podlo potencira polarizaciju u društvu jer zna da će kritike na svoj račun na taj način najlakše obezvređivati i odbacivati kao politikantstvo i stranačko opredjeljivanje. U stilu: napadaju ga jer su za Plenkovića. Nije se samo Milanovićev balon kroz povijest održavao upravo na takvoj misaonoj redukciji i zaglupljivanju.

Uostalom, još od Tuđmana, da ne idemo ranije, svatko tko je imao primjedbu bio je ili sorosevac ili komunist ili četnik.

Najstrastveniji navijači Milanovićeva današnjeg nagonskog neprijateljskog govora nisu bitno evoluirali od takvih Tuđmanovih obranaša, a ne bi čudilo ni da je to dobrim dijelom identična rulja.

On je idealan predsjednik za takvu lakozapaljivu publiku, mali je problem možda što oni ipak nisu u većini iznijeli njegovu zadnju izbornu pobjedu. Milanović se iz nekog razloga skriva iza naroda kojeg želi raspaliti, posvađati, zakrviti. Građani postaju taoci predsjednikova slučaja koji je započeo policijskim razotkrivanjem sumnjivog brloga s brojačem novca, a gdje će završiti – tko to može znati? Svaka vlast, naravno, a naročito ova čiji ministri izlaze iz afere u aferu, zaslužuje kvalitetnu i snažnu opoziciju. No baš se Milanović, koji sada zauzima neiskrenu pozu lidera opozicije, sustavno pobrinuo da HDZ nema pravu oporbu i da preostala opozicija skonča na marginama.

Od vremena kad je rastvarao SDP na bernardiće i grbine, marase i baldasare, szabe i lovrićke do današnjih dana kad s gađenjem i podcjenjivanjem govori baš o svemu što je u oporbi (od Dalije Orešković do Peđe Grbina), a nježno možda tek o pokojem HDZ-ovu namagarčenom ministru, Butkoviću ili Ćoriću. Predsjednika nešto muči. Otkud ti inače – osim iz nesigurnosti i frustracije – takav poriv da odstrijeliš, obezvrijediš, ušutkaš, obilježiš, okreneš gomilu baš na svakoga tko ti se usudio proturječiti, kritizirati te, nešto ti prigovoriti, izvrgnuti te manje ili više uspjeloj političkoj satiri.

Osim što nam dakle bez nelagode u punini prikazuje svu turobnost svoga neuravnoteženog predsjedničkog karaktera, Milanović hrabro, ali možda ipak malo neoprezno, ide i korak dalje u razotkrivanju. Ono najgore što smo mogli čuti od predsjednika ustvari je njegovo poimanje osobnog i društvenog uspjeha i njegova ljestvica vrijednosti. Od toga se možemo doslovno smrznuti. Za hrvatskog predsjednika niste uspješni ni ostvareni ako ste se desetljećima posvetili ženskim pravima, ako ste predavali filozofiju na fakultetu, ako sa 36 godina nemate četiri milijuna kuna u stanu, ako ste radili kao informatičar u privatnoj banci, ako vozite neki automobil srednje klase ili ako živite u stanu od 50 kvadrata…

Uspjeli ste ako ste petnaest godina, pa i više, u politici zato što ste se realizirali preko jedne od dvije velike stranke, ako ste se održali usprkos tome što niste napravili ništa bitno da popravite sistem, ako imate privilegirani upad u momačke klubove za političare i direktore, ekskluzivnu kamatu za stambeni kredit, ako po vas dok ste u kupaćima dolazi vojni patrolni brod, ako za vas ne vrijedi lockdown i ako se možete javno rugati svakome. Ljudi s takvim pogledom na vrijednosti i uspjeh pravi su ometači (razvoja, istraga i dijaloga) i lažne narikače nad sistemom u kojem savršeno plivaju, pretvarajući se da su njime nezadovoljni.

Podsjećamo, Milanović, koji je ljevičarski orijentisan političar, u posljednje vrijeme daje poprilično desne stavove, a nekoliko puta se oštro i poprilično nediplomatski odredio prema BiH.

(SB)

Slični članci

Close