RegijaVijesti

MATE GRANIĆ O WASHINGTONSKOM SPORAZUMU: “U Vatikanu mi je rečeno da moramo ukloniti Bobana, što je Tuđman odmah obavio; rekao mi je tada da nema nikakvih obaveza prema Miloševiću”

Granić otkriva da je u događajima koji će ubrzo uslijediti, važnu ulogu odigrala njegova posjeta Vatikanu i razgovor sa papom Ivanom Pavlom.

Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske i donedavni savjetnik Kolinde Grabar-Kitarović, u razgovoru za zagrebački “Jutarnji list” podsjetio je na dramatične pregovore o Bosni i Hercegovini u kojima je sudjelovao, od Washingtonskog sporazuma pa do Mirovnog sporazuma u Daytonu. Evo kako Granić opisuje sve ono što je prehodilo sporazumu u Washingtonu iz marta 1994. godine, na kojem je od početka radio zajedno sa Harisom Silajdžićem i administracijom tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona.

ALIJA NUDI HERCEGOVINU, FRANJO NE DA SREDNJU BOSNU

“Haris Silajdžić i ja pokušali smo tijekom siječnja 1994. godine naći rješenje u novim pregovorima u Beču, gdje je domaćin bio Alois Mock, a Klaus Kinkel je u državnoj rezidenciji u Bad Gildembegu. Kasnije dolazi i Anthony Lake, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Clintona. Na ručku, dok smo razgovarali o stanju u Srednjoj Bosni, koja je bila pred padom i prekidom sukoba, Alija Izetbegović je rekao: “Franjo, Armija BiH (snage Bošnjaka) je odlučila i ja više ne mogu završiti operaciju u Srednjoj Bosni. Tuđman mu je rekao da će biti puno žrtava, a Alija je odgovorio: “Franjo, svaki rat nosi žrtve.”

Te noći, 10. siječnja oko 23 sata Alija je konačno rekao: “Franjo, hajde da se lijepo dogovorimo: sve južno od Prozora i do Neretve vama, a mi ćemo sami sa Srbima riješiti probleme. Srednja Bosna pripala bi Bošnjacima. Tuđman se na trenutak zamislio, a onda odlučno odgovorio: “Ali ja ne mogu ostaviti Hrvate u srednjoj Bosni. Ne dolazi u obzir.” To je ponovljeno 17. siječnja 1994. godine u sobi 126 u zgradi UN-a u Ženevi, isti sudionici”…

Uskoro je, prema riječima Mate Granića, uslijedila prekretnica u hrvatsko-bošnjačkim odnosima.

“Naš veleposlanik u Ženevi Miomir Žužul 18. siječnja organizira sastanak sa posebnim američkim izaslanikom za BiH Charlesom Redmanom. Večera je trajala pet sati, a Redman je tražio od nas koncept zaustavljanja rata Hrvata i Bošnjaka i formiranje Federacije Hrvata i Bošnjaka. Tada sam prvi put predložio kantonalno uređenje, što mu se svidjelo. Koncept je bio da se poslije proširi na cijeli prostor BiH. Ako ne, tada bi se Federacija konfederalno vezala s Hrvatskom. U tom trenutku Srbi kontroliraju skoro 70 posto BiH, a Hrvati oko 10 posto.”

Granić otkriva da je u događajima koji će ubrzo uslijediti, važnu ulogu odigrala njegova posjeta Vatikanu i razgovor sa papom Ivanom Pavlom.

“Sveti Otac mi je u monologu oko 15 minuta govorio o opasnostima radikalnog islama. To nije časna religija islam, muslimani su naša braća, rekao mi je. Radikalni islam koji se pruža od Afganistana do Alžira, nije islam. Rekao mi je da će to biti najveći problem modernog svijeta i da zbog toga treba zuastaviti sukob između Hrvata i Bošnjaka. A poslije i sukob sa Srbima. A tadašnji vatikanski ministar vanjskih poslova Jean Lois Tauran je poslao jasnu poruku: “Mate, zašto još držite Matu Bobana? To vam jako šteti u međunarodnoj zajednici.””

Granić kaže da je odmah po povratku u Zagreb o tome informirao Franju Tuđmana, koji je sazvao sastanak na kojem su bili Gojko Šušak, Miroslav Tuđman i Mate Boban. Tuđman tada kaže Bobanu da su međunarodne okolnosti takve da se mora povući, a potom daje riječ Graniću da to potvrdi i pojasni. Boban nije imao izlaza, nije se mogao protiviti Tuđmanovom zahtjevu i želji Vatikana. Od tada, po Granićevim riječima, on postaje omražena osoba kod tvrdolinijaša, Hrvatima u BiH, a nekima i u Hrvatskoj, koji mu to neće zaboraviti.

“MATE, NIŠTA NISAM POTPISAO SA MILOŠEVIĆEM”

Mate Granić kaže da je nakon toga u dva dana obišao skoro sve najvažnije evropske gradove, Bonn, Rim, Vatikan, London, a onda ga je iz Washingona pozvao Warren Christopfer, američki državni tajnik, i rekao mu: “Silajdžić je već ovdje.” Odmah nakon toga on odlazi na razgovor na Pantovčak s Franjom Tuđmanom.

“Razgovarali smo oko 2 sata i 30 minuta i to je bio jedan od najvažnijih razgovora. Tada smo tačno razjasnili stajalište za pregovore: Federacija BiH je savez suverenih, konstitutivnih naroda Hrvata i Bošnjaka, ako se proširi na cijelu BiH, tada i Srba i ostalih, svi imaju ista ljudska i građanska prava. Pitam predsjednika postoji li bilo kakva obaveza prema Slobodanu Miloševiću s razgovora u Karađorđevu i Tikvešu. On mi odgovara: “Mate, ništa.” Ja ponavljam: “Predsjedniče, ako nije ništa pismeno, postoji li usmena obveza.” “Mi smo razgovarali o svemu, o raspadu države, o BiH, ali nema ništa, imaš potpuno slobodne ruke”, odgovorio mi je Tuđman. Sutradan sam otišao u Washington i počeli su pregovori.”

Nekoliko nedjelja kasnije, 18. marta 1994. godine, potpisan je Washingtonski sporazum kojim je zaustavljen rat između Hrvata i Bošnjaka i formirana Federacija Bosne i Hercegovine.

(“SB”, “JL”)

Slični članci

Close