BiHVijesti

Karadžić je presuđen, jasan je način stvaranja RS – Šta sada!?

Pripremajući se za drugostepenu presudu Radovanu Karadžiću, kao urednica portala Avangarda.ba, serijom tekstova, ali i za uvodno izlaganje u Vijećnici gdje je Informativni centar o Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju Grada Sarajeva organizirao javno gledanje presude Karadžiću – još jednom sam pažljivo čitala ključne dijelove prvostepene presude u kojoj je do tančina opisan način stvaranja Republike Srpske, udruženi zločinački poduhvati koji su stajali iza počinjenih zločina, kao i veze Karadžića sa rukovodstvom iz Beograda.

Drugostepena presuda je potvrdila sve činjeničke nalaze prvostepene presude.
Šta sada?

Da sam glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, ili bilo koji tužitelj od brojnih tužiteljstava u BiH, odmah bi pročitala presudu i krenula s istragama, recimo, od kriznih štabova, pa sve do vrha Skupštine Republike, jer se u presudi decidno navodi da je Skupština RS-a legalizirala sve zamisli (koje su uključivale zločine) Radovana Karadžića i njegovih kolega – uzepeovaca. Niko ne bi ostao pošteđen istrage, bez obzira na kojoj se poziciji nalazio u vrijeme zločinačkog orgijanja u BiH. Koristila bih sve, brojne dokaze iz ovog, ali i drugih procesa Haškog tribunala i procesuirala sve one koji su realizirali 4 UZP-a, genocid u Srebrenici, kao i sve one koji su učestovali u sveobuhvatnom UZP u 20 općina BiH, počinivši istrebljenje i zločine protiv čovječnosti od (moje) Foče do Prijedora.

Da sam donosilac odluka u okviru međunarodne zajednice, posebno članica Evropske unije, odmah bih preko visokog predstavnika u BiH, Valentina Inzka, nametnula zakon o negiranju genocida (koji već nekoliko puta ne prolazi u Parlamentu zbog odbijanja zastupnika iz RS-a); zabranila bih politička kandidiranja presuđenih ratni zločinaca; ukinula ime Radovana Karadžića na studentskom domu na Palama; preko Dejtonskog sporazuma ukinula bih dvojnu kategoriju državljanstava kao zaštitu za ratne zločince koji bježe u Srbiju i Hrvatsku, a Srbiju i Hrvatsku bih proglasila državama zaštitnicama ratnih zločinaca i uvela bih im sankcije ako to ne bi poštivali; ukinula bih tzv. komisije koje je RS formirala kako bi negirali genocid… i još puno toga bi se moglo uraditi, kad bi se htjelo.

Da sam – ne daj Bože – predsjednik neke od navedenih komisija koje je RS formirala nakon presude bih odmah podnijela ostavku; a, naravno, pročitala bih i izvještaje o dešavanjima ispred zgrade ICTY/MICT, u vrijeme izricanja presude, kada je policija izrezala Hitlerovo ime i riječ holokaust, a ostavila ime Karadžića i riječ genocod. Možda bih se osjećala i odgovornom.

Da sam donosilac odluka u Beogradu ili Banja Luci hitno bih donijela rezoluciju u kojoj bih samo napisala: oprostite, izvinite, sorry… i to ponavljala svaki dan, odprilike onoliko puta koliko se puta Aleksandar Vučić dnevno pojavlje u medijima. Bilo bi to najduže medijsko izvinjenje u istoriji suvremene civilizacije.

Kako nisam ništa od toga, nego neko ko je preživio rat u opkoljenom Sarajevu, prebrojavajući imena prijatelja, susjeda i rodbine koji su stradali u Foči, hoću jednostavno da ovih dana budem mirna u duši, jer pravda postoji i jer je ratni zločinac i zlikovac, Radovan Karadžić, dočekao pravosnažnu presudu i što je ona doživotna. Što su ovom presudom udareni najjači temelji da osnivanja ICTY/MICT-a nakon čega najvažniji svjetski igrači treba da razmisle o tome kuda vode trenutne politike koje nam se serviraju iz okolnih centara, ali i iz RS-a.

Ne dozvoljavam da me u tome uznemiravaju priče kojekakvih “eksperata” i raznoraznih pametologa iz Beograda i Zagreba, posebno o tome ko je kako od njih prošao u Haagu.
Prošli su kako su i trebali proći zbog onoga što su radili – u Haagu su poražene (i osuđene) i njihove politike i zločini. Kao što je napisala Julija Bogoeva, dugogodišnja upolenica ICTY-a u svom obimnom istraživanju o presudama, urađenom povodom okončanja mandata ICTY: “U presudama ICTY je dosledno utvrđeno da su u 1990-im godinama rukovodstva Srbije i Hrvatske u razbijanju Jugoslavije videla priliku za ostvarenje zastarelih nacionalističkih ciljeva – Velike Srbije i Velike Hrvatske, proširenih, etnički što čistijih nacionalnih država. Zajednička im je bila želja za uništenjem Bosne i Hercegovine.

Dok je u pravnom značenju sukob okarakterisan kao međunarodni, u nepravnom smislu bila je to agresija: prvo Srbije protiv Hrvatske a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine, u skladu sa programima srpskih i hrvatskih nacionalista za stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske.

Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dvije strane, bio je – odbrana i oslobađanje celokupne teritorije.”

Piše: Dženana Karup Druško

(Vijesti.ba)

Slični članci

Close