BiHVijesti

“BOSNA” ZAKUCANA ZA TABLU: Nema hljeba u zemlji u kojoj sažaljenje izaziva Samir Lerić dok razvlači hljeb, a respektuje se Konaković kad dijeli kifle poslanicima!

U takvom neravnopravnom srazu nametnutih društvenih i etičkih vrijednosti, sistemu koji svakom poštenom poslu, koji podrazumijeva trud, zalaganje, predanost, prilazi gadljivo, sa štipaljkom na nosu, a svakog snalažljivog hohtštaplera se slavi i pjevaju mu se ditirambi, iskristalizirala su se, kada je o košarci, koja je povod ovom tekstu, dva egzamplara: Samir Lerić, daroviti, pošteni, vrijedni, discplinirani radnik, rudar pod košem i izvan njega, diskretan, lojalan kolektivu i nenametljiv, s jedne, i kao antipod, Elmedin Konaković koji je sportski netalenat, pa i nerad i provlačenje ispod kapi nadoknadio socijalnom prilagodljivošću i političko-stranačkim marifetlucima.


Piše: SENAD AVDIĆ

U tegobnim proljetnim danima i mjesecima najradikalnijih i najgušćih epedemioloških mjera, kada smo, kao što je poznato, mudrošću i samopožrtvovanošću naše medicinske struke iskorijenili koronovarius, dotukli Covid-19 do istrjebljenja, jedan od ozbiljnjih i frekventnijih društvenih, pa i medicinskih skandala nadahnula je fotografija iz Mostara na kojoj Samir Lerić, nekada istaknuti košarkaš, igrač sa najvećim brojem utakmica odigarnih za nacionalnu reprezentaciju, raznosi, to jest razvozi štruce hljeba i drugo pecivo po gradu. Ne, nije Lerićeva foografija bila uznemirujuća iz medicinsko-epidemioloških razloga, sve predviđene protokole i dozvole poštovao je i posjedovao poznati košarkaš, pa opet njegovo je hrvanje sa gajbama hljeba konsterniralo javnost više nego, recimo, bulažnjenje, uživo, u kamere, direktora mostarske Klinike dr-a Ante Kvesića, dok je objašnjavao kako ih je Covid iznenadio jer je “umisto sprida ušao sazad “.

IMA HLJEBA I BEZ POLITIKE

Šta je to bilo toliko sablažnjivo i neprilično u slici Lerića kako razvozi hljeb? Upravo to: što jedan poznati sportista, reprezentativac, uhvaćen i uslikan u, k”o biva, ponižavajućoj i komprimitirajućoj raboti: raznošenju hljeba. Teškom fizikanerskom poslu, prezrenoj, oklevetanoj djelatnosti! Samo je jedan sličan primjer upamćen u novijoj povijesti “sinergije” sporta i pekarske industrije, onaj kad je nekadašnji šef Vlade Kantona Sarajevo, Elmedin Konaković, bivši košarkaš, zanemarive karijere, neuporedive sa košarkaškim stažom i tragovima Samira Lerića, donio na sjednicu Skupštine pakovanje vrućih kifli i častio poslanike iznurene viščasovnim mlaćenjem prazne slame. I, da, umalo da zaboravimo, u rubnom “pekarskom” ključu moglo bi se posmatrati otvaranje picerije odavno zaboravljenog koškarkaškog talenta Damira Mirkovića kojem je prije 20-ak godina uprava KK “Bosne” pomogla u otvaranju ugostiteljskog biznisa u centru Sarajeva, ali i zatvaranju kratkoročne, meteorske sportske biografije.

Uglavnom, unisiono je bilo licemjerno ispoljavanje sućuti prema “posrnulom” Leriću, oplakivala se njegova huda, imo-pa-nemo, sudba kleta. Jedino je košarkaš mirnoćom svog literarnog kolege, Samokovlijinog nosača Samuela, ili Čolakovićevog hamala “Ali-paše” odgovorio da je potpuno zadovoljan novim poslom i zahvalio se menadžmentu pekarskog giganta “Klasa” što su mu omogućili da pošteno zarađuje hljeb, prevozeći ga po Mostaru.

“Ne očekujem ništa ni od koga, radim pošteno, kao i kada sam igrao”, samosvjesno i ponosno je kazao Lerić.

Samir Lerić je u skoro dvije decenije dugoj karijeri igrao sezonu-dvije i za sarajevsku KK “Bosnu”, nije odlaskom u mirovinu tražio sebi uhljebskog selameta u nekadašnjem evropskom prvaku, a danas opljačkanom i obeščašćenom simbolu grada i države čije sjene, zajedno sa maketama stotina drugih predratnih uspješnih kolektiva, danas igraju tužni pir po praznim dvoranama, tvornicama, nostalgičnim medijima i pohabanim sjećanjima gubitnika tranzicije. Ima prilično patosa, ali ne manjka ni istine u oporoj konstataciji da je uništavanjem i vlasničkom metamorfozom “materijalne baze” na tavorenje i propast bila osuđena nadgradnja, umjetnička, kulturna, socijalna, sportska, medijska. …Novo vrijeme, njegovi tvorci i njihova rigidna, dogmatsko-uzurpatorska ideologija dokinuli su kult rada i stvaranja (kao jedine osnove svakog morala i etike, kako su nas svojevremeno indoktrinirali mrski marksisti), solidarnosti i egelitarnosti, zamijenivši ih ideologijom šverca, “kulturom” klijentelizma, “snalažljvosti”, pljačke na koje se oslanjao novi moral i nova pravila igre-grabežljivi egoizam, beskrupulozna posesivnost.

U takvom neravnopravnom srazu nametnutih društvenih i etičkih vrijednosti, sistemu koji svakom poštenom poslu, koji podrazumijeva trud, zalaganje, predanost, prilazi gadljivo, sa štipaljkom na nosu, a svakog snalažljivog hohtštaplera se slavi i pjevaju mu se ditirambi, iskristalizirala su se, kada je o košarci, koja je povod ovom tekstu, dva egzamplara: Samir Lerić, daroviti, pošteni, vrijedni, discplinirani radnik, rudar pod košem i izvan njega, diskretan, lojalan kolektivu i nenametljiv, s jedne, i kao antipod, Elmedin Konaković koji je sportski netalenat, pa i nerad i provlačenje ispod kapi nadoknadio socijalnom prilagodljivošću i političko-stranačkim marifetlucima. Tako vam je to danas, razumije to i Samir Lerić, ne buni se, zadovoljan je: nenametljivi talenat plus marljivost, nemaju nikakvih izgleda protiv probitačnog logorejičnog populizma i politički agresivnog šarlatanstva. U prvom slučaju, raznosiš “panju”, u drugom je kupuješ i teatralno dijeliš puku.

Propadanje, odnosno plansko, bezočno uništavanja KK “Bosne” sam prestao pratiti prije 7-8 godina, nakon što mi je prijatelj, vrlo upućen u te muljaže natenane objasnio u čemu je kvaka sa ugovorom nekog rashodovanog košarkaša Vučurovića, čija je tužba, a poslije i pravomoćna sudska presuda teška skoro 150 hiljada maraka visila kao Damoklov mač nad opstankom “Bosne”. Neki je majstor-nakupac košarkašima, a takvi su bili uglavnom svi koji su odlučivali zadnjih dvije decenije, u ime “Bosne” napravio sa tim Vučurovićem takav ugovor da košarkaš u slučaju sporazumnog raskida namakne solidnu lovu, 100-ak hiljada KM. I umjesto da se sačeka da ugovor istekne, suradnja završi se prirodnim putem, on je raskinut uz strašne financijske posljedice po “Bosnu” koje su je udaljile sa košarkaške mape Evrope i regije po čijim se pravilima ne smije dugovati igračima. Navodno je taj isti frajer kasnije budžetskim novcima poravnao dug prema poluanonimnom košarkašu, hvaleći se da je “spasio klub” od potpunog uništenja.

Prema navodima novinara koji se u te stvari razumije, Emira Jesenkovića na portalu “Inforadar”, KK “Bosna” je u deceniji u kojoj je doživjela sportski i poslovni krah, 2003-2014 godina, uprihodovala 17.1 milion maraka, što je vrlo solidan godišnji budžet od milion eura. Problem je što se potrošilo 4,5 miliona maraka više!? Nije, dakle, “Bosna” propala zato jer ju je “društvena zajednica” zapostavila, nego što je njena uprava nekontrolirano i nedomaćinski poslovala. I što su ljudi koji su donosili i odobravali novac bili isti oni koji su ga nemilice trošili i rasipali u mutnim menadžersko-poslovnim transakcijama, poput već opisane sa rashodovanim igračem Vučurevićem.

MENADŽERSKO NABACIVANJE

KK “Bosna” nije stvarala igrače, razvijala omladinske škole, što je do savršenstva recimo, razvio “Partizan” u vrijeme Duška Vujoševića, ili “Sparsi” u ovadašnjim okvirima, ona je kupovala, uglavnom po srpskim sportskim buvljacima, rashodovanu robu sa lagera menadžera Miška Ražnatovića. Poslovna logika čelnika kluba bila je idenetična poslovanju nove bošnjačke elite na koju se oslanjala: onih SDA-ovih vizionara koji su uvozili građevinski materijal, umjesto da ga proizvode, koji su uništavali željeznicu, da bi uposlili svoje kamione i mehanizaciju. Za dvije i pol decenije “Bosna” je uspjela stvoriti tek jedan evropski konkurentan proizvod, Nihada Đedovića, i jeftino kupiti a relativno skupo prodati Kenana Bajramovića. Svi ostali trgovinski aranžmani su bili manje-više jednosmjerni, uvozni.

Kako je izgledalo financijsko pustošenje bosanskohercegovačke košarke može se nepogrešivo vidjeti iz slučaja još jednog “menadžera”, Haruna Mahmutovića, dugogodišnjeg generalnog sekretara Košarkaškog saveza BiH, čije je poslovanje potpuno komplementarno, predstavlja sistem spojenih posuda sa funkciniranjem i uništavanjem KK “Bosne”. Kao što je javnost nedavno informirana, taj je lik dobio sudsku presudu po kojoj mu je KS BiH dužan platiti više od pola miliona KM. Kako je bivši sekretar sebi namakao toliku lovu, koliko vjerovatno na tržištu ne vrijedi prva petorka seniorske reprezentacije, kada ne nastupaju Jusuf Nurkić i Džanan Musa?! Imao je ugovor sa Savezom po kojem mu pripada 20% svih donatorskih i sponzorskih para koje donese Savezu. Bivši predsjednik KS BiH Nihad Imamović je postojanje takvog ugovora negirao, međutim je na Mahmutovićev mlin svojim svjedočenjem vodu usmjerio Elmedin Konaković, koji je također bio i predsjednik KS BiH. Konaković je na suđenju rekao da je istovjetan ugovor kakav je Mahmutović imao sa Savezom on imao sa KK “Bosnom” dok je bio njen direktor, u periodu 2003-2007. Dakle, ako je u “Bosnu” godišnje ubrizgavano oko milion eura, za četiri godine koliko je bio direktor kluba uzimajući 20% svoje provizije Konaković (teorijski) legalno zaradio 800 hiljada eura. Toliko para svi “Bosnini” predratni igrači, od Delibašića (prešao u “Real” za 100 hiljada dolara), Varajića, Hadžića, Radovanovića, Bilalovića…do Nenada Markovića… nisu zaradili na transferima u inozemne klubove!

KAD JE OVO BILA EVROPA…

Gdje je i od koga je menadžer Elmedin Konaković tražio i dobijao pare? Predominantno na adresama gdje je lovu za Savez namicao i sekretar Mahmutović: u budžetima kantona, Federacije BiH, javnih preduzeća, privatnih firmi koje su ovisne o politici, tenderima, javnim nabavkama. Nikakve tu menadžerske vještine i sposobnosti nisu potrebne, dovoljan je bio politički utjecaj, a Konaković ga je sve donedavno imao u izobilju, da se ubrizgaju nužne financijske injekcije, čiji je peti dio završavali u džepovima ove dvojice “uspješnih menadžera”.

Nekoliko godina nakon rata u Nikšiću je umro Vukašin Vule Vukalović, spotski direktor i tvorac košarkaškog čuda, KK “Bosne”. Njegovoj sahrani prisustvala je i delegacija prijatelja i sportskih kolega iz Sarajeva. Vukalovićevo tijelo, pričali su po povratku u Sarajevo, je prije sahrane bilo izloženo, obučeno u tamno odijelo sa ogromnom značkom KK “Bosne” na reveru. Živio je skromno i ponosno. Do rata je živio u Sarajevu sa porodicom. Da je Vule Vukalović uzimao 20 procenata novca koje je tokom svoje dugogodišnje karijere sportskog direktora donio u budžet košarkaša (i odbojkaša, gdje je također bio sekretar) “Bosne”, da je zasluženo, po ugovoru, uzimao milione koje je skupljao obijajući pragove “Energoinvesta” i “Šipada”, “Privredne banke” i “Unioninvesta”.. , šarmirajući Emerika Bluma i Branka Mikulića, ne bi Milo Đukanović, niti Stanko Cane Subotić bili najbogatiji Crnogorci, nego bi bio on. Da je od svakog stana, ili poslovnog prostora koje je izganjao za svoje igrače, trenere…uzeo parče od 20 posto, mogao je nazidati dvorac na Poljinama, toliki da u cijelom današnjem mondensko-endemskom naselju ne ostane mjesta ni za jednu drugu građevinu. Ali, nije uzeo ništa od toga, ni on, niti cijela ekipa ljudi, koja je napravila besmrtnu, evropsku “Bosnu”. Svi oni su imali drugačije poredane prioritete, neuporediv plemenitiju viziju sporta, morala, uspjeha. Samir Lerić sa kamiončićem prepunim vrućeg hljeba kojeg razvozi po svom Mostaru u vrijeme korone kada prodavnice ne rade, izdanak je te iste sportske i životne filozofije (“ne dam nama, pa nek leti glava”), a svi oni drugi, koji mu se čude, podsmjehuju, ibrete, eno im, bujrum, menadžera Elmedina Konaovića i njegovih haram-kifli!


slobodna-bosna.ba

Slični članci

Close