Kolumne

LEKCIJA TUĐMANOVOG DIPLOMATE ČOVIĆU I HDZ-u: Žužul samo potvrđuje poznate činjenice – da Tuđman nije u Washingtonu likvidirao “Herceg-Bosnu”, Hrvatska bi doživjela sudbinu Srbije!

Washingtonski sporazum je bio temelj za Daytonski mir, ali i za “Oluju”, reintegririranje Istočne Slavonije; najviše je iz njega kapitalizirala i profitirala Hrvatska, a krupne benefite je, dakako, imala Bosna i Hercegovina jer je nakon toga izašla iz humanitarnog, prometnog, logističkog kolapasa i potepeno ušla u procese političke, vojne i sigurnosne konsolidacije.

Piše: SENAD AVDIĆ

Bosna i Hercegovina je, prije svega zahvaljujući Miloradu Dodiku, posljednjih dana, ali i mjeseci i godina zasuta pričom o tzv. “izvornom Daytonu” i pozivima da se aktuelno stanje, ustavno-pravni i politički poredak vrati na “fabričke postavke” kakve su instalirane Općim mirovnim sporazumom u Daytonu. Prema Ddikovim tumačenjima, “izvorni Dayton” su uništili, stalnim njegovim dograđivanjem i dopunjavanjem, sužavanjem “državnosti RS” predstavnici međunarodne zajednice, prije svih Ured visokog predstavnika, koji je “oduzeo Republici Srpskoj”, brojne izvorne (dejtonske) nadležnosti prenoseći ih na državni nivo i time doprinio “unitarizaciji Bosne i Hercegovine”. Efektno je Adil Osmanović, poslanik SDA u Parlamentu BiH, uočio parodoks da se kao tumač “izvornog Daytona”, samopromovira osoba koja je na američkoj crnoj listi upravo zbog kršenja Mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini!?.

Dodikovo zamorno i predvidivo plediranje za povratak “izvornom Daytonu”, kao način da se BiH zaustavi u svim procesima reformi, međunarodnih integracija, unutarnje stabilizacije, još nailazi na kakve-takve reakcije, stručne, političke, javnosti. Pogotovo je taj kritički otpor ozbiljan, ako se uporedi sa mlakim i neozbiljnim reakcijama na interpretacije, odnosno revizinistička tumačenja Washingtonskog sporazuma od strane čelnih ljudi Hrvatske demokratske zajednice, odnosno njenog parainstitucionalnog provizorija Hrvatskog narodnog Sabora.

Kada se čitaju interpretacije ovog sporazuma potpisanog 18. marta 1994. godine između predstavnika Hrvata iz Hrvatske i BiH, sa jedne (iste strane pregovaračkog stola), i Bošnjaka, s druge, neko neupućen teško bi razumio o čemu se tu radi(lo), šta je prethodilo i čime je rezultiralo na koncu. Dok sluša Dragana Čovića, Božu Ljubića, Marinka Čavaru, ili “povjesničare”, poput Ive Lučića, ili Ante Nazora, zaključio bi slušatelj-namjernik da su Franjo Tuđman i Gojko Šušak, postrojili na “gostujućem terenu” u Washingtonu tadašnjeg predsjednika Billa Clintona i njegove najbliže suradnike, Charlesa Redmana, Madeleine Albright, stavili ih pred zid međunarodne izolaacje, priprijetili im sankcijama i izdiktirali im strogim glasom, kao general Petar Stipetić godinu dana kasnije što je izdiktirao uslove predaje generalu Vojske Krajine Čedi Bulatu, uvjete, odnosno ulitimatum pod kojima će hrvatska strana potpisati Washingtonski sporazum.

DVA IZVORNA PUTIĆA DAYTONA I WASHINGTONA

Dragan Čović, lider Hrvatske demokratske zajednice danas je na obilježavanju 27. godišnice utemeljenja “Herceg Bosne” nazvavši je “velikim projektom”. Prije nekog vremena Ćović je sljedećim riječima objasnio “izvorni Washington” i njegovu korelaciju sa “velikom projektom” Herceg-Bosnom.

“Naziv Herceg- Bosna su Hrvati unijeli u današnju Federaciju preko Washingtonskog sporazuma i ne vidim tu ništa sporno, niti zašto nekom smeta naziv jednog od tri konstitutivna naroda. Međutim, bojim se da nije toliko sporan taj naziv, koliko želja da se jednim ovakvim činom ide u refederalizaciju Federacije u budućnosti”.

U nasumice odabranom sažetku mudrih misli i smatranja o “Herceg-Bosni”, nalazimo i niz sasvim autentičnih i osebujnih priloga za tumačenje “izvornog Washingtona”. Tako povjesničar Ante Nazor na promociji sabranih djela Jadranka Prlića (objavljenih nekoliko mjeseci uoči pravomoćne presude predsjedniku Vlade “Herceg Bosne”) iznosi znanstveno otkriće prema kojem je “Hrvatska Republika ‘Herceg Bosna’ sukladna svim međunarodnim (mirovnim)planovima”. Do sada se na osnovu samo suhih, nekreativno tumačenih činjenica uzimalo zdravo za gotovo da se termin “Herceg Bosna” nije koristio niti u jednom međunarodnom planu, od Carington-Cutillerovog, preko Wance-Owenovog”, do “Owen Stoltenbergovog” nije nigde u opticaju bio termin “Herceg Bosna”, nego najčešće “hrvatska provincija u BiH”.

Na proslavi obilježavanja “Herceg Bosne” prije tri godine Vladimir Šoljić jedan od njenih osnivača kazao je “kako je ‘Herceg Bosna’ bila jedan veliki projekat neophodan da bi Bosna i Hercegovina uopće preživjela”. U vrijeme neposredno nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma i početka izgradnje institucija Federacije BiH u kojoj je Šoljić bio ministar odbrane, narodni guslar-buntovnik iz “Hercegovine” je odguslao svoje razočarenje stihovima: “Oj Šoljiću, ministre glavati / kako će se naša vojska zvati”?!)

Da se ne bismo vraćali na općepoznate činjenice okupljene u pravosnažnoj presudi Tribunala u Haagu u kojoj je natenane opisan karakter i priroda “Herceg Bosne” što je preživjele članove Udruženog-zločinačkog poduhvata, “hrvatsku šestorku” koštalo preko 100 godina robije, zadržat ćemo se na intervjuu kojeg je ovih dana tjedniku “Globus” dao Miomir Žužul, nedašnji veleposlanik Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama, dilomata koji je uz Matu Granića obilježio međunarodnu politiku Hrvatske u 90-im godinama prošlog vijeka.

Žužul je u razgovoru sa novinarkom Višnjom Starešinom, radikalno desničarskom aktivisticom, objasnio politički, međunarodni, vojni ambijent unutar kojeg su na inicijativu nekih od najbližih suradnika tadašnjeg američkog predjednika Bill Clintona vođeni pregovori koji će biti pretočeni u Washingtonskim sporazum o (bošnjačko-hrvatskoj) Federaciji BiH.

HRVATSKA JE BILA PRED SANKCIJAMA I SLOMOM

“To je bio kraj *93., početak *94. i to je, gledano iz diplomatske perspektive, za Hrvatsku možda najteži period od priznanja do danas. Muslimansko-hrvatski rat se, na žalost, razbuktao, Hrvatska je bila pred sankcijama. Srpska okupacija i teritorijalna osvajanja u Hrvatskoj bile su zamrznute i ako bismo bili stavljeni pod sankcije i politički u isti koš sa Srbijom, ja ne znam na koji bismo način ikada mogli vratiti okupirana područja Hrvatske osobito Podunavlje”.

Veleposlanik Žužul kao “formacijski” najinformiranija osoba unutar hrvatskog političko-diplomatskog kruga izgovara nešto što je manje-više poznato svim akterima tih povijsnih događaja: Hrvatska je u tom kritičnom periodu, prije svega zbog agresivne politike prema BiH, izravne umiješanosti u zločine, logore, progone… bila pred sasvim izvjesnom međunarodnom izolacijom. U vrhu Ujedinjenih nacija već je bio finaliziran konačan tekst Rezolucije UN-a kojom se Hrvatska kažnjava skoro identičnim setom mjera, kakve su u proljeće 1992. godine izrečene SR Jugoslaviji. Hrvatskoj, dakle, “Washingtonski sporazum” nije nametnut, nego ga je tadašnja vlast u Zagrebu isprovocirala, tražila i dobila, jer je prepoznala u njemu posljednju slamku spasa od potpunog diplomatskog, nacionalnog, gospodarskog i vojnog debakla! Hrvatska je u tom priodu, početak 1994.godina bila raspadnuta država, koja nije kontrolirala trećinu svog teritorija, ekonomski iscrpljena ratom u BiH, a to je praćeno i unutarnjim otporima Tuđmanovoj “bosansoj politici” zbog čega su se od HDZ-a distancirali njegovi osnivači Stipe Mesić i Josip Manolić.

Niko o tome nije pozvaniji svjeodočiti od veleposlanika Miomira Žužula.

“Predsjednik Tuđman je toga bio duboko svjestan i zato je insistirao da pokušamo uspostaviti suradnju sa Amerikancima”, kaže on i nastavlja. “U nekoliko mojih prvih razgovora sa Redmanom, (Charles Redman, diplomata, tvorac “Washingtonskog sporazuma”, ono što je Richard Holbrooke predstavljao za Mirovni sporazum iz Daytona) u kojima se kasnije pridružio i tadašni ministar vanjskih poslova Mate Granić. Redman nam je ukazivao: “Ako ne nađete rješenje sa Muslimanima, vi ste politički uništeni. I ne samo politički.

Novinarku “Globusa” Višnju Starešinu, neutješnu nostalgičarku “Herceg Bosne”, zanimalo je da li je bilo načina da se u pregovorima u Washingtonu spasi ta paradržavna tvorevina, što Žužul odsječno negira.

“U tom trenutku je to bila nemoguća misija. To ne bi prihvatili Amerikanci, a onda i nitko drugi. I tada je Tuđman prihvatio poziciju koju je nametnuo Redman: imate zajedničkog agresora, prestanite ratovati jedni protiv drugih, uđite u pregovore, rješenje ćete naći postupno. Okrenite se prema zajedničkom agresoru i u tome će te imati potporu SAD-a. I to je dosta dalje tako bilo.

Svoje svjedočenje o “Washingtonskom sporazumu” u čijem je dizajniranju sudjelovao od početka, Miomir Žužul rezmira zaključkom da je likvidacija Herceg-Bosne bila početni i konačni preduvjet za postizanje tog mirovnog dogovora.

“Bilo je dakako, otpora u Hercegovini, koji su donekle razumljivi. Ja znam da to danas nije popularno reći, ali Washingtonski sporazum je spasio Hrvatsku…Otklonio je međunarodne pritiske, relaksirao je situaciju na terenu i omogućio nam da sa američkom stranom postanemo, neću još reći partneri, ali ozbiljni sugovornici”.

GAŠENJE “HERCEG BOSNE” ZA MIRNU BOSNU I HERCEGOVINU

Ovih nekoliko rečenica otklonio je prostor za bila kakva dočitavanja, ili učitavanja ovog dokumenta, kojim je započelo veliko američko spremanje nereda na prostoru bivše Jugoslavije. Washingtonski sporazum je bio temelj za Daytonski mir, ali i za “Oluju”, reintegririranje Istočne Slavonije; najviše je iz njega kapitalizirala i profitirala Hrvatska, a krupne benefite je, dakako, imala Bosna i Hercegovina jer je nakon toga izašla iz humanitarnog, prometnog, logističkog kolapasa i potepeno ušla u procese političke, vojne i sigurnosne konsolidacije.

“Bošnjaci i Hrvati, kao konstitutivni narodi (zajedno sa ostalima), kao i svi građani Republike Bosne i Hercegovine će u vršenju svojih suverenih prava, urediti unutarnju strukturu područja sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciji BiH koja se sastoji od federalnih jedinica sa jednakim pravima i odgovornostima”.

Ovo je suština, kruh i sol, “izvornog Washingtona”: Federacija BiH je sastavjena od “federalnih jedinica” (kantona, županija) a “Herceg Bosna” je likvidirana da bi Hrvatska koja ju je stvorila, financirala, usmjeravala, imala perspektivu. I da bez budućnosti, ugrožene dvostrukom agresijom, ne bi bila ostavljena ni Bosna i Hercvegovina.

(Slobodna Bosna)

Close