Kolumne

Komšić se u ovom času doima kao jedan od rijetkih koji je svjestan da se bosanski boj bije na Kosovu

Kada jednom povučete granice po etničkim linijama, piše Schilling, kako možete spriječiti da Sandžak pripadne BiH, a RS Srbiji?

Piše: Vildana Selimbegović

Gdje ima dima, ima i vatre, stara je poslovica za koju jedni kažu da je indijanska, a drugi da je baš naša bosanska. Kako god, dimnih signala posvećenih budućnosti Bosne i Hercegovine ne manjka, no čak i ako zanemarimo spisak ruskih želja i svako malo podsjećanje na ambicije da naša zemlja završi kao podijeljeni plijen Srbije i Hrvatske u tobože novoj preraspodjeli evropskih teritorija, nije nimalo mudro oglušiti se na vrlo ozbiljno upozorenje bivšeg visokog predstavnika u BiH Christiana Schwarz-Schillinga. U kolumni koju je napisao za Deutsche Welle, a prenijeli gotovo svi mediji na Balkanu, i to baš na Dan nezavisnosti BiH, Schwarz-Schilling piše kako se “ono nešto što je procurilo u javnost i izazvalo skandal dovršava u tišini”. Kobna greška, kaže on, pravi se uprkos svim demantijima, a riječ je o daljem radu na razmjeni teritorija između Srbije i Kosova.

“Čelično načelo Zapada da se nove etničke podjele moraju izbjeći po svaku cijenu više se ne primjenjuje. Predsjednici Kosova i Srbije su, prema svim raspoloživim informacijama, postigli ‘dogovor’: Kosovo će predati Srbiji područje sjeverno od Mitrovice sa većinskim srpskim stanovništvom, dok će područja sa većinskim albanskim stanovništvom na jugu Srbije u dolini Preševa biti predata Kosovu”, piše ovaj nekada visoki njemački dužnosnik koji je vladu Helmuta Kohla i napustio u znak protesta zbog indiferentnosti spram rata u BiH. Prof. dr. Schilling nakon toga uključio se u traženje mirnih rješenja, a bio je i peti visoki predstavnik međunarodne zajednice ovdje. I nakon odlaska s funkcije, ostao je posvećen miru i baš zato ova njegova kolumna zvuči i kao vapaj: Schilling je, podsjeća i u tekstu, avgusta prošle godine sa Paddyjem Ashdownom i Carlom Bildtom, također nekadašnjim visokim predstavnicima u BiH, poslao otvoreno pismo Federici Mogherini, ministrici vanjskih poslova Evropske unije, apelirajući da se ne otvara Pandorina kutija teritorijalne razmjene. Zato što upravo to žele separatističko-nacionalističke snage naročito u BiH, ali i u regionu, pa i u mnogim evropskim zemljama. Srbijansko-kosovski dogovor samo bi nakratko donio zatišje, jer bi Srbiji omogućio članstvo u EU, a Kosovu mjesto u Generalnoj skupštini UN-a, no u konačnici “to bi otvorilo put još većim poremećajima koji se rijetko završavaju bez rata”.

Ne radi se samo o snu o velikoj Srbiji, koji je doveo do rata početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, tumači Schilling, već i o, “kao što sam saznao u januaru ove godine u razgovoru sa albanskim premijerom Edijem Ramom, mogućem ujedinjenju Albanije i Kosova – ideji koja nikada nije u potpunosti odbačena. On mi je u razgovoru rekao da veoma cijeni nepokolebljivost Angele Merkel i stav njemačke politike prema promjeni granica. Ali i da se plaši da bi krajnje oslobađanje Kosova iz okova Srbije moglo potrajati predugo ili bi moglo da se nikada ne desi i da zato u spajanju Kosova i Albanije vidi konkretnu opciju”. Schillinga brine i iznenađuje da političari EU u Bruxellesu, koji strogo odbacuju politiku promjene granica po etničkom principu, danas ne vide ovu opasnost i smatraju da su takva rješenja moguća. Govoreći o razlozima koji su doveli do toga, on potencira ulogu SAD-a i Donalda Trumpa, za koga tvrdi da je pristao na pregovore o razmjeni teritorije između Srbije i Kosova. Zna i Schilling da to znači potpuni preokret politike SAD-a, no poziva se na dva pisma koja je američki lider poslao predsjednicima Kosova i Srbije, ali i na špekulacije o “dogovoru” s Vladimirom Putinom o podjeli uticaja na Balkanu između Rusije i SAD-a po formuli Kosovo u NATO-u, a Srbija u ruskom zagrljaju. Schilling je ubijeđen da je to najsigurniji put ka destabilizaciji regiona, naročito BiH, u kojoj ton diktira aktualni predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik, čiji su proruski afiniteti ionako zabrinjavajuće veliki.

Iako Schilling podsjeća i na drugu vrstu špekulacija, posebno prisutnih u NATO-krugovima kako Trump želi i Kosovo i Srbiju u savezu, ali i zaustavljanje ruskog uticaja na Balkanu, uopće ne dvoji da bez američkog aminovanja razmjene teritorija ne može biti. On čak i ne želi predviđati Trumpovu konačnu odluku jer je potpuno siguran da svaka opcija koja uključuje trgovinu teritorijama ima enormne posljedice na Balkanu i zato podsjeća na moto ovogodišnje sigurnosne konferencije u Münchenu: “Ko će pokupiti krhotine?” Pa kaže – kada jednom povučete granice po etničkim linijama, kako možete spriječiti da Sandžak pripadne Bosni i Hercegovini, a Republika Srpska Srbiji? I šta će onda biti sa Sjevernom Makedonijom, koja je upravo riješila spor sa Grčkom? Šta ako Albanci u Sjevernoj Makedoniji izraze želju da žive u etnički čistoj državi? I Rumunija, koja danas predsjedava EU, ima sa ovim modelom velike probleme, kao i Grčka, a Španija ih ima već odavno sa Katalonijom. Zato apeluje na Vijeće EU i Evropsku komisiju da se prisjete sistema vrijednosti na kojem počiva Evropa: u protivnom slijede novi talasi izbjeglica i muke gladnih i siromašnih, jer ako dođe do pogrešnih koraka, “krhotine neće pokupiti zemlje koje crtaju nove granice, već Evropska unija!”

Upozorava Schilling i na to da niko ne razmišlja o ljudskim pravima, pravima manjina, pravnoj državi koje nema u unutrašnjosti zemalja Balkana, u konačnici ni o poštovanju međunarodnog prava. Ispade dakle čitav niz kobnih grešaka, lančana reakcija od koje se svakom ko pamti devedesete ledi krv u žilama. Iz podteksta ove Schillingove kolumne ne vije se dim, već plamti strah od nove ratne stihije. Baš zato dodatno zabrinjava zvečeća šutnja krojača sudbine Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik je danas u Bruxellesu, nosi odgovore na dodatna pitanja iz EU, no nema uopće sumnje da će nastaviti da tužaka državu u čije ime putuje po Evropi (u SAD ne može, na crnoj je listi). Prošle je sedmice, samo koji dan prije Schillingove kolumne, ponovo zaprijetio otcjepljenjem RS-a hvaleći se “sa bar deset zemalja koje bi to priznale” s Rusijom na čelu, a usput progovorio koju i u ime Dragana Čovića samosvjesno najavljujući kako “ni Hrvati neće propustiti priliku da se izvuku iz BiH”. Od Bošnjaka očekuje tek “reprezentaciju”, ne libeći se pritom ni osporavanja najuspješnije reforme u BiH, one u odbrambenim snagama. Jasno je zašto to radi Dodik, no nije jasno zašto bošnjačke, probosanske i građanske partije u samozadovoljnom Sarajevu biju bitke za gradske četvrti, umjesto da se pozabave budućnošću zemlje o kojoj još jedino govori Željko Komšić i zbog toga dobija političke batine i zdesna i slijeva. A ako ćemo pravo, u ovom se času doima kao jedan od rijetkih koji je svjestan da se bosanski boj bije na Kosovu i baš zato i nema dileme: aktiviranje MAP-a je jedina opcija koja obećava mirnu Bosnu. I Hercegovinu.

(Oslobodjenje)

Slični članci

Close