Kolumne

ISTINOM U GLAVU / Dragan Bursać: Govor Nedžada Avdića!

Govorite, a ne spominjete razdvajanja muškaraca u Potočarima. Znate li vi, da su svi moji školski drugovi i profesori, koji su došli u ruke vojske i policije strijeljani? Neki su strijeljani sa mnom, drugi su odvojeni. Gdje su ti moji profesori završili? Gdje, pitam vas!? U masovnoj grobnici!

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

U petak je u Srebrenici održana promocija revizionističkog smeća od knjige «Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju». Među publikom su bili načelnik Srebrenice Mladen Grujičić, potpredsjednik Skupštine Radomir Pavlović, direktor SŠC Momčilo Cvjetinović (predsjednik lokalnog SDS-a), srebrenički paroh, zatim iguman manastira Karno i drugi. Promociju je iz nekog razloga obezbijeđivalo 5-6 policajaca.

Jedan čovjek mirno sjedi među kvaziljudima…

Mučno je bilo slušati konstrukte i bestijalne laži. Mučno je bilo, po ko zna koji put, mirno stajati, mirno sjediti u ovoj prostoriji dok se bagra sprda sa kostima ubijenih. Mučno i oporo je bilo ušima ljudskim čuti koncentraciju ludila izbačenu iz usta nazovi ljudi.

A evo vam dijela te muke.

Recenzent knjige, profesor sa banjalučkog Univerziteta Goran Latinović (kuku recenziji, kuku univerzitetu), između ostalog govori da, pazite sad, da rukovodstvo Republike Srpske nikada nije naredilo ubistva u Srebrenici(sic!). Da se čovjeku okrene i želudac i pamet od ludila izrečenih.

Jedan čovjek među kvaziljudima, znojavih dlanova i dalje sluša bljuvotine…

A onda, kako i dolikuje, publici se obrača autor knjige, Dušan Pavlović, koji kaže da su svi nestali ukopani u Potočarima kao borci i sa šehitskim nišanima iznad grobova što pokazuje da je riječ o vojnicima i da je Memorijalni centar u Potočarima potpuno vojničko groblje. Pavlović ističe da je «evakuacija oko 25 hiljada bošnjačkih žena i djece koju je obavila Vojska Republike Srpske svijetao primjer vojničkog odnosa prema civilima i zarobljenicima.»

Da ti pamet stane! Valjda preživjele žrtve treba da pošalju i neku zahvalnicu Vojsci Republike Srpske?!

Ja sam Nedžad Avdić i preživio sam strijeljanje!

Jedan čovjek, mirno i dostojanstveno sjedi i sluša ovo silovanje i povijesti i zdravog razuma. Čeka da prođe pomračenje ljudskosti kvazistoričara, a onda se javlja za riječ i ustaje:

“Želim, prije svega, da vas sve pozdravim. Ja sam Nedžad Avdić. Ja sam direktna žrtva genocida. Kao sedamnaestogodišnjak, prvi razred gimnazije u Srebrenici, preživio sam strijeljanje u julu 1995. godine. Želim da kažem za to što ste rekli, apsolutno se ne slažem s tim!

Bili ste svjedok i u Hagu, u odbrani Mladića, i tamo se zaklinjali da ćete govoriti istinu. Kad dolazite u ovo mjesto, ovdje, morate se zakleti da govorite istinu, punu istinu. Može biti vaše viđenje i naše viđenje, ali istina je jedna.

Samo da vam kažem da nisam ovdje da negiram i da vrijeđam srpske žrtve, niti ću to kad raditi, jer u ovom ratu bilo je užasnih stvari, ali vi ne govorite ovdje o srpskim žrtvama, nego negirate Bošnjačke žrtve.

Danas ste se fokusirali uglavnom na kolonu, želeći prikazati kako smo se mi tamo ubijali, kako su uglavnom svi tamo izginuli…

Ja vam ponavljam, da me Srbi čuju, čujte me dobro, Tribunal u Hagu i tužilaštvo, ne terete srpske generale i oficire zbog napada na kolonu i ubijanja ljudi u njoj, smatrajući to legitimnom vojnom metom, sa čime se ja apsolutno ne slažem, jer zna se kakav je bio sastav kolone, koliko je bilo civila, koliko naoružanih. Nego njih, oficire, terete, za razdvajanje muškarac od žena i uglavnom za ono što se dešavalo poslije 13. jula, za masovna strijeljanja, muškaraca i dječaka. Vi niste rekli ništa o tome, prešućujute to. I sami znate da je u vojnom smislu Srebrenica bila poražena, ali što nas poubijaste!? Što poubijaste tolike ljude bez ikakvog razloga!?”.

Utome se upliće neki lokalni poštar, Srbin, govoreći Avdiću kako su muslimani zaklali nekom čovjeku sestru od 16 godina. Čuje se graja. U kakofoniji zvukova prednjače autor Pavlovići načelnik Grujić, ne dozvoljavajući Nedžadu Avdiću da nastavi. Ali on strpljivo čeka da svjetina završi i nastavlja:

“Ja, poštujem vašu žtrvu, i mene to najviše zanima, ali vi ne govorite o svojim žrtvama, nego o našim i vrijeđate nas!

Govorite, a ne spominjete razdvajanja muškaraca u Potočarima. Znate li vi, da su svi moji školski drugovi i profesori, koji su došli u ruke vojske i policije strijeljani? Neki su strijeljani sa mnom, drugi su odvojeni, neki su potražili utočište u bazi UN-a. Pogledajte (vadi dokument), ovo su moja dvojica nastavnika, Hajrudin Bečić i Muhidin Siručić, znaju ih svi ovdje, oni su preživjeli sva masovna strijeljanja, krili se negdje, i krajem jula 1995. godine pređu Drinu, predaju se policiji u Srbiji, ali ona ih nazad vraća Bratunačkoj brigadi, evo sve piše ko ih je preuzeo, srpski dokument. Gdje su ti moji profesori završili? Gdje, pitam vas!? U masovnoj grobnici!

Ne spominjete šta je Karadžić rekao Deronjiću, da to sve treba pobiti, ako uđe srpska vojska u Srebrenicu, ne govorite šta Beara govori Deronjiću, dok sam ja bio na kamionu 13. jula u Bratuncu?

Prešućujete to, je li!?”.

U sali muk!

U sali muk. Potpuna tišina. Autor smeća od knjige Dušan Pavlović šuti. Recenzent Goran Latinović šuti. Svi šute! Istina koja je pojela svaku konstrukciju. Istina, to veče je pobijedila. Isina će ovdje ostati zapisana za vijek vijekova, a odogovor Nedžada Avdića, dječaka koji je preživio strijeljanje, NIKADA VISE NEĆE BITI ZABORAVLJEN.

Samo…Uvijek ima ono samo…

Malo je falilo da riječi Nedžada Avdića sa promocije nikada ne dospiju u javnost. Najprostije rečeno mediji, barem oni koji ne podržavaju revizionsistički otrov nisu zabilježili ništa (ili gotovo ništa) sa promocije djela koje je osnov za rad tzv. Međunarodne komisije za Srebrenicu koja je, prema zaključku Vlade RS-a formirana i koja ima za cilj da se iznova sprda sa kostima ubijenih u srebreničkom genocidu. Većini tih medija (čast izuzecima) sa sjedištem u Sarajevu, sprdnja sa genocidom u Srebrenici i osuda te revizionističke sprdnje nije bila visoko na listi prioriteta tog dana.

Pa je na koncu, pored cijele žive države Bosne i Hercegovine, njenu čast i spasavanje od sramote branio Nedžad Avdić, direktna žrtva genocida i preživjeli sa strijeljanja u Petkovcima sa još par sapatnika. Pa se tako iznova i iznova Nedžad u napetoj situaciji doveo u opasnost, jer nema ko drugi da kaže monstrumima LAŽETE!

I mislite da će bljuvotina radnog naziva “Bitka za Srebrenicu rat za cicilizaciju” biti zabranjena? Naravno da neće.

Pa kod nas i negiranje genocida nije zabranjeno!

Na žalost preživjelih i kostiju onih 8372 ubijena u genocidu. Na sramotu svih nas koji nijemo slušamo Nedžada kako se hrabro, herojski bori protiv onih koji bi ga opet strijeljali.

(Interview.ba)

Slični članci

Close