Kolumne

Dragan Bursać: Zašto Dodik toliko hoće rat?

Za Dodika je rat poprilično metafizička kategorija koja služi ličnom bogaćenju i sticanju političke moći na polulegalne i ilegalne načine. Rat nije gubitak djece i rodbine, o ne nikako! U tom dodikovskom ratu gazda daje volove, a bijeda sinove.

Piše: Dragan Bursać

Na današnjem sastanku Milorada Dodika i Aleksandra Vučića u Beogradu dominirala je jedna riječ – rat. Otkud sad baš najednom rat? Kako je moguće da se zaziva rat četvrt vijeka nakon rata i to u svjetlu činjenice da je srpska vojska u tom ratu (ili, preciznije, u tim ratovima) – od Knina do Kosova – do nogu potučena? Kako nekome uopšte pada na pamet rat i to s pozicije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a koju Dodik obnaša?

Ratom protiv straha od rata?!

Ako je neko imao želuca pa pažljivo slušao press konferenciju Dodika, Vućića i satelita im, mogao je najmanje pet puta čuti riječ rat, a tek jednom ili dva puta Bosna i Hercegovina i srpstva puna usta bezbroj puta.

Kad god je srpska politika iznosila “strah od rata“ kao svoju agendu, stradali su drugi narodi u njihovoj blizini – od iste te srpske politike. Sjetimo se “prevencije rata“ u Bihaću, blokadom i granatiranjem Bihaća, sjetimo se “prevencije rata“ u Sarajevu i orkuženja sve sa hiljhadama mrtvih civila ubijenih granatama, sjetimo se “prevencije rata“ masovnim zločinima, od Prijedora do Trebinja, sjetimo se “prevencije rata“ etničkim čišćenjem, spaljivanjem ljudi, žena i djece, sjetimo se na koncu genocida, kao valjda najumobolnijeg i najmorbidnijeg “sprječavanja rata“ u istoriji ratovanja. I to sve, ne nad Srbima nego u slučaju BiH nad Bošnjacima.

A zašto? Pa srpska politika je u zadnjih dva vijeka bazirana na realnom ratu koji je izazvan “strahom od rata“. Čudna je to političko-psihološka manifestacija, a koja na Balkanu uzima danak u krvi svima osim Srbima.

Prijetnje ratom su dobre za stražnjicu

I to se danas moglo čuti iz usta prvo Dodika, koji nema problem zazivati samostalnost skoro pola države Bosne i Hercegovine, direktno se pišajući na državnost te iste zemlje, čiji je onako usput član Predsjedništva. I ne samo to, Dodik tim imaginarnim “strahom od rata“, koji niko do njega nije pomenuo, radi nekoliko stvari za svoju stražnjicu:

– Prvo, bilda srBski nacionalni mišić, pred lokalne izbore, sugerišući glasačkom tijelu da treba glasati za njega, preciznije njegove pulene u RS-u na lokalnu.

– Drugo, Dodik na ovaj način kamči dodatna sredstva od Srbije, koja niti ima, niti može dobiti u situaciji kad je manji BiH entitet pred ekonomskim kolapsom, štampajući do besvijesti obveznice koje se sve manje kupuju od strane komercijalnih banaka.

SrBske desantne ekstenzije prema Crnoj Gori

– Treće, Dodik u združenom rijaliti zločinačkom poduhvatu, pred izbore u Crnoj Gori, služi i samom sebi i Vučiću kao bastion srBstva i kao neka vrsta kokainske crte, koju litijaši samo trebaju ušmrkati pred nedjeljne izbore i cilju pravljenja ruske gubernije od nezavisne Crne Gore. Tako je navrat-nanos izmađijan još jedan jedinstveni srBski praznik – Dan jedinstva ili dan zastave, koji će se obilježavati 15. septembra, na dan proboja Solunskog fronta. Biće to zapravo legalizacija litijaša, litijašenja i svega nacionalističkog u većinski srBskim torovima. Ništa više i ništa manje od toga.

Reklo bi se jedan multipraktik nakaradni događaj, ovaj susret u Beogradu.

Kad smo kod Crne Gore, koja se nekako ispod radara provukla ispred kosovskog pitanja tu je i Aleksandar Vučić bio posve jasan, budući treći aerodrom u Trebinju, odavno predmet potemkinovske sprdnje, neće biti samo inat-skalamerija, nego će, kako je Vučić naglasio služiti “našem narodu na jugu Hercegovine i u dijelovima Crne Gore“.

Dakle, taj aerodrom je dio mikrostrategije jednog zavojevača na ovim prostorima i fizička ekstenzija Republike Srbije sve do nadomak Jadrana, kao i veza sa srBskim litijaškim radikalima u Herceg Novom i ostatku Crne Gore. Nimalo naivna na stvar, pogotovo ako je iščitavamo u kontekstu crnogorskih izbora u nedjelju, za koje podosta analitičara tvrdi da će biti poprište nemira koje će izazivati prosrpske i prorukse nacionalističke organizacije.

Država Kosovo i entitet Republika Srpska NISU isti

Ono što više muči Vučića je kako na dostojanstven način pojasniti srpskom javnom mnijenju da Kosovo nema nikave veza sa Republikom Srpskom, prvo jer Kosovo JESTE samostalna država, Kosovo ima odavno svoje međunardono priznare granice i to one AVNOJ-evske, Kosovo je priznala Amerika, dok je Repubika Srpska enitet u Bosni i Hercegovini, nastao na Tomašici, Keretermu, Omarskoj, Biljanima, Srebrenici, Sušici, Liplju…nastavite niz.

To je realnost, koju čak i Vučić shvata i zbog toga mu se ne ratuje, ali daje za pravo Dodiku da onaniše pred kamerama dok svojom retorikom zaziva budući rat.

Rat kao stvar navike

A rat Dodiku, osim svih gore navedenih stvari, pogoduje i iz puste navike. Jer je za Dodika rat poprilično metafizička stvar koja služi ličnom bogaćenju i sticanju ekonomske i političke moći na polulegalne i ilegalne načine. Rat nije gubitak djece i rodbine, o ne nikako, jer zna se u tom dodikovskom ratu gazda daje volove, a bijeda sinove, pa je rat samo stvar stare navike.

U budućem ratu, po Dodiku, djeca njegova i njegovih posilnih sa državljanstvima evropskih zemalja i što je bitnije sa nekrentinama u istim, neće ratovati. O ne! Neće oni sjediti u rovovima nadomak Banjaluke. To će za njega raditi administarivno roblje sa potomstvom, što mu za sitne novce održava korporativno bogatstvo. Jer, jebi ga, nekako se treba odužiti gazdi i gazdinim gaulajterima.

A za koji moj ili pereciznije, za šta bi da prostite Dodik ratovao? Za Drvar, Grahovo, Glamoč, gdje je u združenom postratnom zločinačkom poduhvatu na relaciji Dodik-Čović ostalo srpskih stanovnika za pod jednu šljivu, koji su gotovo izbačeni iz ustava, a čiji prosjek godina uveliko prelazi 60? Ili bi ratovao za Sarajevo, koje partokratsko-administrativno već posjeduje sa svojim političkim uhljebima, a koji tamo mjesečno za srbovanje “ubiju“ po sedam-osam hiljada maraka?

Jok!

Nema ništa od toga.

Dodik kuka o ratu jer je kao gruntovni vlasnik entiteta nastalog na genocidu uspio uništiti isti više od svih njegovih neprijatelja zajedno, pa moljaka hudu pomoć, makar ratna na silu bila.

Neko će se upitati, šta je s famoznim odlukama i direktivama vlasti u Republici Srpskoj glede “neustavnog djelovanja visokih predstavnika“? Koga boli briga za tim konstrukcijama – čak ni Dodika i Vučića te gluposti ne interesuju.

U suštini, danas se u Beogradu sastao vlasnik Srbije s vlasnikom Novog Sada, kako bi odradili još jednu marketinško-medijsku ublehu za narod, da što duže drže Srbiju i Novi Sad.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Ja mislim” su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Izvor: Radio Sarajevo

Slični članci

Close