Intervjui

Taner Aličehić: Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni turska, već bosanska!

U vremenima novih-starih agresivnih nacionalističkih silnica koje se tako jasno prelamaju preko sudbine ove države, vršeći utjecaj na živote stotina hiljada ljudi, potreba redefinisanja političke paradigme naše zemlje i bosanstva uopće nameće se kao tajna formula drevnih „bosanskih didova“ za izlaz iz mračnog ćorsokaka velikodržavnih projekata i raznih agresija koje nikako da stanu.

Razgovarao: Faruk Vele

Mostarac Taner Aličehić (44) jedan je od autora knjige „Tragom drevnih Bošnjana – Bosanska država i nacionalni idenitet kroz historiju I“, (Connectum, 2018.) koju potpisuje zajedno s Đenanom Galešićem, kroz analizu historijskog iskustva naše države i naroda, ukazuje na uzroke antibosnakse politike i priziva rješenja.

Promocija knjige „Tragom drevnih Bošnjana“ bit će održana najprije 29. decembra u Mostaru, a potom 4. januara u 18 sati u Hotelu Europa u Sarajevu, uz javnu raspravu „Kako razumijevati bosansku budućnost?“ na kojoj će, osim autora, govoriti: naš saradnik, ugledni bh. novinar i kolumnist Zija Dizdarević, predsjednik BZK „Preporod“ prof. dr. Senadin Lavić, akademik Rusmir Mahmutćehajić i dr. Asim Zubčević.

Aličehić je nakon mostarske gimnazije, diplomirao fiziku na Swiss School of Technology te magistrirao Management of International Affairs na Univerzitetu u Ženevi. Vanredni je profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Lausanni, u Švicarskoj, a pored toga vodi tim savjetnika za strategiju poslovanja. Proveo je duži niz godina u finansijskom sektoru radeći na tržištima kapitala, a sada radi kao savjetnik za strateška pitanja u privatnom i javnom sektoru. Član je Upravnog odbora Bošnjačkog instituta te Centra za strateške studije Foruma Bosna, kao i suosnivač Fondacije La Terra Nostra, koja se posvetila promoviranju vrijednosti bosanstva. Autor je i brojnih tekstova na temu Bosne, pa je krajnje relevantan sagovornik na temu bosanstva i bosanske politike.

Radiosarajevo.ba: Gospodine Aličehić, Bosna i Hercegovina se kontinuirano suočava s agresivnim miješanjem naših susjeda u unutrašnja pitanja ove zemlje. To je izraženo do te mjere da se pitamo da li gledamo reprizu historije, gdje se u novim okolnostima i novim sredstvima imaju dovršiti stari velikodržavni projekti, koji su i kroz povijest uglavnom imali antibosansku notu. Je li na sceni upravo antibosanska strategija i gdje je njezino izvorište?

Aličehić: Naivno je misliti da su pretenzije na bosansku teritoriju od strane Srbije i njenih sluga ovdje ikad i prestale. One su temelj srpske politike od sredine 19. vijeka do danas. Samo su ljudi i metode bile drukčije: isti koji su poslali Arkana i njegove ubice da izazovu sukobe u Bosni, koji su osmislili protjerivanje i genocid na bosanskim narodom od Bijeljine do Prijedora, su oni koji danas stoje iza negatora Bosne kao države. Negiranje Bosne i bosanskog naroda je dio svih srpskih politika od Miloša Obrenovića do danas.

Radiosarajevo.ba: Kamo sve ovo može da vodi? Kako odgovoriti na takve politike i državne strategije?

Aličehić: Postojanje entiteta Republike Srpske na bosanskom tlu je posljednji kamen spoticanja ka trajnom miru na Balkanu. Dejtonski sporazum je ostavio „nadu“ ljubiteljima tzv. velike Srbije da će jednog dana uspjeti prisvojiti dijelove bosanske teritorije koje su okupirali u proteklom ratu.

Ovakav ishod rata održava u životu tzv. četničko srpstvo, a ono proizvodi sličnu reakciju i u Hrvatskoj, gdje ustaštvo doživljava svoj preporod. Obje te države ostaće zatočene u klerikalno fasištički oblik nacionalizma sve dok se u Bosni ne vratimo građanskom uređenju zasnovanom na osnovnim ljudskim pravima svakog pojedinca, a ne vjerskih zajednica. I državljanstvu, a ne religiji, kao temelju nacionalnog identiteta.

Odgovor na antibosanske politike se nalazi u državotvornom ponašanju političara koji sebe nazivaju „probosanskim“. Takvih nema od kako su umrli Mehmed-beg Kapetanović i Husein Čišić. Uspjeh neprijatelja bosanske države je više posljedica nedostatka kvalitetnih bosanskih političara. Državotvorna i probosanska politika podrazumijeva redefiniranje bošnjaštva/bosanstva kao nacionalne odrednice za sve stanovnike Bosne, a ne za jednu vjersku skupinu. Ideja bosanstva ili bošnjastva je temeljno suprotna ideji srpstva: bosanstvo je inkluzivno, otvoreno, prihvata različitosti i poštuje slobodu svakog pojedinca da bude ono što želi i da vjeruje u ono što želi. Srpstvo se gradilo na ideji vjerske isključivosti što je suprotno svim načelima današnjeg demokratskog društva.

Radiosarajevo.ba: Konkretan povod za snažne reakcije, recimo, Republike Hrvatske bio je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, ali su razlozi daleko dublji. Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić primijetio je tokom našeg nedavnog intervjua da je dio biračkog tijela ovaj put reagirao kao građani Bosne i Hercegovine. Vaš komentar?

Aličehić: Hrvatska politika je oduvijek samo loša kopija srpske politike. Kako je srpstvo oruđe svetosavske pravoslavne crkve od svog začetka, tako je i hrvatstvo osmišljeno od strane parsveštenika kao politički odgovor Katoličke crkve.

Tako je i danas. Kada je u Srbiji bila na vlasti grupa ljudi koji su gledali u budućnost i trudili se da poštuju Bosnu, imali ste i u Hrvatskoj progresivne ljude sa zdravim razmišljanjem. Kako Krleža reče: “Srbi i Hrvati su jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola”. Problem je što su i Bosna i bosanski narod usred tog….

Radiosarajevo.ba: Trebaju li Bosanci imati svojeg člana Predsjedništva BiH i je li ovo trenutak za reafirmaciju upravo jedne takve bosanske politike? Na jednom mjestu ste naveli da „jedini razlog postojanja Bosne može biti borba za društvo koja ne isključuje drugog i drugačijeg, posebno kad je u pitanju duhovna sloboda.

Aličehić: Koliko ima članova u Predsjedništvu je nevažno. Važno je da oni rade za dobrobit njenog naroda. Bosanska ideja je ispravna, moralna, humana. Ona je utočište za sve koji su se bili pronašli u jugoslovenstvu, za sve koji mrže lažne autoritete i ideologije isključivosti. Kao Bosanac niste nikad morali rušiti bogomolje, odreći se svog komšije, svoje porodice, mijenjati svoje ime ili imena gradova, ulica ili brda i planina kao što rade okupatori. Bosna će pobijediti! Bosna je ljubav okružena mržnjom. Pogledajte primjer bosanskih franjevaca. Vatikan je slao prije njih i druge redove (npr. benediktance) koje su Bošnjaci redovno odbili i protjerali. Tek kad su franjevci došli krajem 13. vijeka, mi smo prihvatili i katoličanstvo kao svoje jer ti ljudi su u sebi nosili bosanske vrijednosti, vrijednosti koje je
prethodno oblikovala Crkva bosanska.

I kod muslimana je isto: da nije bilo sufija, koji su nekad u isto vrijeme, kad i franjevci, došli u Bosnu, i njihovog pogleda na islam, možda se Bošnjaci ne bi prepoznali i u tom duhovnom pravcu.

Radiosarajevo.ba: Vi u knjizi „Tragom drevnih Bošnjana“ primjećujete da su svi koji su pokušavali probuditi osjećaj bosanstva ili pokrenuti takvu raspravu postajali žrtve dvaju moćnih nacionalizama, kojima je antibosanstvo i dalje bitan sadržaj. Štaviše, vjerujete da se kontinuirano sprječava obnova
bosanstva kao narodnog identiteta, bez obzira na vjeru stanovnika Bosne. O čemu se radi i gdje danas vidite slične tendencije, te jesu li ideje o kojima govorite historijski zakasnile?

Aličehić: Ne, nikad nije kasno. Uostalom nije ni moglo biti ranije. Bosanski narod je volio Titovu Jugoslaviju, prepoznao je bosanske vrijednosti u jugoslovenstvu. Prihvatio je partizanski pokret kao svoj kad je protjeran iz Srbije. Nažalost, bio je jedini. Nikad ni Srbi ni Hrvati nisu bili spremni odreći se svog narodnog identiteta što je bilo neophodno da se Jugoslavija izgradi kao nacionalna država.
Samim tim, bosanski narod je vjerovao u Jugoslaviju i normalno je da je taj proces povratka na bosanski identitet iziskivao mnogo više i vremena i preispitivanja nego kod susjednih naroda.

S druge strane, tokom zadnjeg rata je naglašen „vjerski“ identitet Bošnjaka više nego nacionalni. To je uvelo dodatnu zbrku. Mislim da je tek sada vrijeme da krenemo dalje, da se vratimo na iskonski bosanski nacionalni identitet. Zato knjiga nosi taj naziv!

Radiosarajevo.ba: Vi smatrate da je svođenje termina Bošnjaci na slavenske muslimane, naravno, stoljetne stanovnike ove zemlje, sužavanje navedenog termina. Bosna, po Vama, ima smisla ako oni koji se smatraju Bošnjacima ne krenu oblikovati svoju nacionalnu ideologiju koja bi samo preslikavala onu srpsku i hrvatsku.

Aličehić: Ja vjerujem da su pojedini Bošnjaci za vrijeme rata krenuli oblikovati svoju nacionalnu ideologiju po modelu na onu srpsku i hrvatsku, ali to vodi samo ka jednoj genocidnoj ideologiji, u koju je, na primjer, zapalo srpstvo.

Svi koji odbrambenom ratu daju vjersku dimenziju, omalovažavaju sve borce i poginule za slobodu Bosne. Isto kad su u pitanju pojedinci koji su se priklonili NDH-a tokom Drugog svjetskog rata, oni su se odrekli Bosne. Ponavljam, takvi stavovi su u suprotnosti sa bosanskim vrijednostima i samom Bosnom. Niko nema pravo zabraniti bilo kojem stanovniku Bosne da bude Bošnjak, Bosanac. Maloprije sam rekao da je svijest o pogrešnom poimanju Bošnjaka kao vjerske skupine, što oni svakako nisu sa historijske tačke gledišta, počinje svuda da se primjećuje. U više navrata smo u zadnje vrijeme imali priliku čuti i od gosp. Bakira Izetbegovića da je vrijeme da više budemo Bosanci! Još treba da se doda se je poimanje Bošnjana, Bošnjaka ili Bosanca, jedno te isto sa historijske tačke gledista.

Radiosarajevo.ba: U knjizi nazivate podvalom ideje prema kojima Bosna nije „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska“. Čija je onda Bosna?

Aličehić: Bosna je zemlja dobrijeh ljudi, Bošnjana, Bošnjaka, Bosanaca, svih onih koji „za ljubav glavu gube i umiru kada ljube“. Ali, sigurno nije ni srpska, ni hrvatska, niti turska. Bosna je bila i ostaće bosanska. A Hercegovina, najljepša njena pokrajina.

(Radio Sarajevo)

Tagovi

Slični članci

Close